Mediji bi trebali podizati svijest protiv predrasuda i stereotipa o osobama sa invaliditetom. Počevši u strogom oponiranju onom što se osuđuje, obrazac u javnom govoru političara i javnih osoba je isti – neprihvatljiv i diskriminirajući prema osobama s invaliditetom, čak i kada se na ovu populaciju ne odnosi:

• ”Još jedan dokaz autistične politike kojoj je svojstveno jednoumlje i neuvažavanje drugačijeg mišljenja i stava”, 
• “Ali mi nećemo da nas slijepac vodi i nećemo da budemo slijepo poslušni”, 
• “Ovakva … politika je autistična, licemjerna, zlonamjerna i da nema šansu da se ostvari”,  
• “U … ima dosta invalida, a sudeći po financijskim rezultatima, i direktor je invalid’,
• “Kao da smo mi u BiH mentalno zaostali pa nam treba tutor!”
• „Ove zgrade, reklo bi se slijepe“,
• „Hendikep nam je mjesec kolovoz, mjesec godišnjih odmora, mjesec snimanja”,
• „Povrijedio se negdje na poluvremenu… i svakako da bi bio veliki hendikep za njega da propusti…“

Pravo je osoba s invaliditetom da budu adekvatno predstavljene

Urođeno dostojanstvo, jednaka i neotuđiva prava svih ljudi osnova su slobode, jednakosti i pravde u svijetu, ukratko bi glasio dio preambule Konvencije o pravim osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, ratificirane 2010. godine u Bosni i Hercegovini. Po priznanju ovog međunarodnog akta, invaliditet je razvojni proces i „nastaje kao rezultat djelovanja osoba s invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline, te iz prepreka koje postoje u okolini“. Pod osobom s invaliditetom podrazumijevaju se osobe sa dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s različitim barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu ravnopravno s ostalim članovima tog društva.

Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš

Govorom o osobama s invaliditetom bavio se i civilni sektor i državne institucije. Jedan od najpoznatijih radova na ovu temu je Kodeks o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima iz 2012. godine, koji naglašava potrebu zasnivanja javnog govora na osnovnim postavkama Konvencije s ciljem značajnog iskoraka ka “jezičnoj standardizaciji, posebno u medijima koji trebaju biti i jesu spona između osoba s invaliditetom, organizacija osoba s invaliditetom i cjelokupne javnosti”. Kodeks, u osnovi, donosi pojmovnik kojim nudi rješenje za adekvatno predstavljanje osoba s invaliditetom, u kontekstu međunarodno prihvaćenog “Ništa o nama bez nas”, odnosno jednakopravne uključenosti osoba s invaliditetom u svim aspektima života koji ih se tiču.

Neprihvatljivom političkom govoru pažnju se u prošlom izbornom ciklusu bavila Institucija Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine i u saopštenjima za javnost ombudsmani su izrazili stav o korištenju terminologije koja se može odnositi na ranjive kategorije, a posebno osobe s invaliditetom, s naglaskom na “bilo koji negativan kontekst kojim se dovodi u pitanje dostojanstvo lica s invaliditetom”.

Uloga medija je veća od (puke) reprodukcije (bilo kakve) riječi

Kvalitetom riječi hendikep i hendikepiran se proteklih godina bavila teorija invaliditeta, najvećim dijelom engleskom govornog i obrazovnog područja. U konačnici, iako su obje riječi korištene u različitim sportskim disciplinama – jednoj koja se temelji na procjeni šansi za dobitak, a drugoj koja označava konjičke trke, što danas odgovara i prihvatljivosti termina u golfu, naglašava se neprihvatljivost termina sa aspekta označavanja invaliditeta.

U Bosni i Hercegovini, zbog prihvaćenosti ovog termina u pravnoj regulativi koja se odnosi isključivo na osobe s invaliditetom, a potom i u nazivima organizacija osoba s invaliditetom koje svoj rad, u najblažem slučaju, deklarativno zasnivaju na Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, sasvim je izvjesno da prosječan konzument medijskog sadržaja neće pomisliti na konja, kockanje u nekom obliku ili golferski rezultat.

Upravo zbog toga, valja podsjetiti na gatekeepere – čuvare medijskog prostora, medijske profesionalce koji biraju koji koja, ali – možda i bitnije, na koji način izabrana informacija ulazi u medijski sadržaj.