Planirana je društveno korisna aktivnost Udruge mladih “Čaplja” Čapljina, njihova ideja i želja je da opožareni dio čapljinske gradine zasade borovima, točnije sa 500 jedinki Pinus sylvestrisa i Pinus nigre. Aktivnost će se provoditi za vikend, u subotu 30. listopada. O detaljima i informacijama kako im se pridružiti u akciji, možete pronaći na njihovoj Facebook stranici Udruga mladih “Čaplja” Čapljina (@umcaplja).

Običan bor (lat. Pinus sylvestris) crnogorično je stablo iz porodice borovki. Borovke su postojale još za vrijeme razdoblja krede, o čemu svjedoči mnoštvo sakupljenih fosila. Raširene su po cijelom svijetu i raspoređene u četiri porodice s preko 200 vrsta. Većinom su zimzelena stabla ili grmovi. Latinsko ime Pinus stari je naziv za sve vrste borova, ali i druge zimzelene grmove čiji su plod češeri, dok sylvestris znači šumski.

Morfološki, bor je stablo koje može narasti od 30 – 40m u visinu s promjerom stabla od oko 30 cm. Krošnja mu se, ovisno o vrsti i obliku, može razviti i do 10m u promjeru. Oblik krošnje se razlikuje po vrstama. Svijetlozelena je i razgranata, ali se u starosti dijelovi suše i doimaju ogoljenima. Korijen je izrazito snažan s jednom glavnom srčanicom iz koje se dalje grana korijenje. Mlada kora je crvenkastosmeđa i ljušti se u tankim ljuskama, dok s vremenom postaje izbrazdana i sivosmeđa. Pupoljci su zaobljeni i prekriveni ljuskama i smolom, najčešće svijetlozelene boje i kada odrvene postaju crvenkastosmeđi. U svakom čuperku rastu po dvije sivozelene ili plavozelene iglice, duge od 4 do 7cm, polucilindričnog oblika i zašiljeni na vrhu.

Cvjeta od travnja do lipnja, a cvjetovi su žuti, duguljasti i u nakupinama. Plod je češer, dug od 3 – 8cm, koji raste na dršku i ispočetka je crvenkastoljubičaste boje, dok kasnije posmeđi i povije se prema zemlji. Dozrijevaju tek godinu nakon, a otpadaju nakon 3 godine. Sjemenke se nalaze ispod ljuski češera, imaju dugačka krilca i tamnosmeđe su boje.

Zbog svoje iznimne prilagodljivosti različitim klimatskim uvjetima i surovim klimama, bor je rasprostranjen po cijelom svijetu. Zbog svoje se prilagodljivosti lako asimilirao klimi i poprimio drugačija svojstva. Raste u mješovitim šumama, iako na nekim predjelima tvori i čiste šume. Otporan je na visoke nadmorske visine, a poznat je i po dugovječnosti, pa su pronađeni primjerci stari i do 500 godina. Uzgaja se i kao ukrasno stablo.

Zbog svoje raširenosti i prilagođenosti raznim klimatskim uvjetima, bor je rod bogat vrstama. Smatra se da u svijetu postoji više od 115 vrsta, od kojih svaka ima razvijene podvrste i kultivare. Glavna razlika između vrsta je stanište na kojem rastu, boja iglica i oblik krošnje. Kultivari se međusobno veoma malo razlikuju, najčešće po obliku krošnje. U nastavku donosimo najčešće vrste na našem području i njihove značajke.

Bijeli bor (lat. Pinus sylvestris L.) najrasprostranjeniji je bor na svijetu, a nalazi se diljem Europe i na dijelu sjeveroistočne Azije i sjeverne Amerike. Raste iznad 2.000m nadmorske visine i prilagođen je surovim klimama i siromašnom tlu. Najčešće ima piramidalnu krošnju, ali ima mnogo varijabilnih vrsta. Također, razvijeno je i mnogo kultivara, od kojih su neki patuljaste vrste, dok se najčešće razlikuju po boji iglica koja varira od svijetlozelene i žućkaste do plavozelene i srebrnaste boje.

Crni bor (lat. Pinus nigra) većinom je rasprostranjen diljem južne Europe ili sjeveroistočne Afrike. Jedna je od najvažnijih vrsta za pošumljavanje izgorenih područja i važan je protiv klizišta u vapnenačkim krajevima. Iglice su mu karakteristično tamnozelene i tvrde te imaju veoma aromatičan miris. Dobro podnosi duga razdoblja suša, a prilagođen je toplijoj klimi. Otporan je na posolicu i gradska onečišćenja, pa se često uzgaja kao ukrasno drvo.

Pinija (lat. Pinus pinea) najraširenija je na području Mediterana i najčešće se uzgaja kao ukrasno stablo. Otporna je na posolicu, a voli topliju klimu. Smatra se da je na otoku Mljetu autohtona vrsta, a postoji još nekoliko kultivara koji su posebno zanimljivi kao ukrasna stabla.

Planinski bor (lat. Pinus mugo Turra) raste na nadmorskim visinama iznad 1.400m i prepoznatljiv je za planinske predjele. Dobro podnosi hladnu klimu i nije osjetljiv na mrazove ili siromašna tla. Ima mnogo podvrsta koji se koriste za uzgoj i dekoraciju, a poznat je po tome da se sadi za pošumljavanje na nagnutim terenima.

Alepski bor (lat. Pinus halepensis Mill.) raste na području Sredozemlja, od Španjolske do Turske preko sjeverne Afrike. Iznimno je zahvalan za rast u suhim područjima gdje se koristi i kao zaštita od erozije i vjetrova. Ima veoma dekorativan izgled zbog debla koje tvori razne oblike i lijepo povijenih grana. Otporan je na posolicu, ali i na niže temperature i gradska onečišćenja, pa se uzgaja i u parkovima.

Bor je veoma rasprostranjena vrsta koja se lako širi i samostalno, ali zbog lijepog izgleda i izdržljivosti, često se uzgaja za dekorativne svrhe. Često se uzgajaju u redovima kako bi se nasad lakše održavao. Na jednom mjestu su monokultura jer im je potrebno i do 15 godina da dosegnu željenu visinu. Između svakog bora u redu potrebno je ostaviti razmak od 2m, a između redova minimalno 3m udaljenosti. Borovi mogu imati visoko stablo i krošnju, pa ispod njih ima dovoljno mjesta za uzgoj drugih biljaka. Zbog svojih iglica kisele tlo, pa treba odabrati biljke koje vole hlad i podnose kiselo tlo.

Bor je veoma prilagodljiva vrsta s korijenom koji prodire duboko i može podnijeti i duža razdoblja suše. Ovisno o mjestu sadnje, treba mu prilagoditi i količinu vode. Najčešće pronalazi dovoljno vode samostalno, ali mladi nasad se za vrijeme dugotrajnijeg razdoblja bez kiše treba zaliti dva puta mjesečno. Voli umjereno vlažno tlo, ali ne podnosi močvarna tla ili ona na kojima se zadržava previše vode. Ako se uzgaja u kući, tijekom povećane topline u sobi ga se zalijeva svaka dva dana s 2dl vode.

Bor ima veoma raširenu upotrebu zbog ljekovitosti svojih iglica, ali i aromatičnosti smole. Borove iglice i mladi izdanci su u proljeće bogati vitaminom C, pa se skupljaju za izradu čaja. Koriste se svježe te se usitne i poliju vrućom vodom i pije nezašećereni napitak. Tradicionalno se od njih radi i sirup protiv kašlja ili za ublažavanje tegoba dišnog sustava. Najveći značaj ima eterično ulje koje se dobiva vodenom destilacijom. Snažnog je i intenzivnog smolastog mirisa, a djeluje smirujuće i antiinfektivno. Pokretač je nadbubrežne žlijezde, a koristi se i za inhalaciju kod tegoba dišnog sustava ili za masažu kod problema s artritisom i reumom.

Bor je jedno od najstarijih živućih biljaka na svijetu, a to pokazuju i nalazi i fosili iz razdoblja krede. Zbog svoje izdržljivosti, spremno se prilagodio mnogim uvjetima i preživio i najsuroviju klimu. Ima izrazito dugi vijek, pa može preživjeti i do 500 godina, a zbog laganih se sjemenki i peluda raznosio vjetrom diljem svijeta. Poznato je da su se neke vrste održali i do 8.000 godina na nekim dijelovima te su se kasnijim uzgojem značajnije promijenile od prvenstvenog izgleda, iako se povezanost može dokazati usporedbom smole.

Bor je oduvijek ima značajnu ulogu u ljudskoj povijesti, prvenstveno zbog drvne građe. Bor je imao važnu značajku u mnogim kulturama. Tako se njegovo eterično ulje koristilo kao ceremonijalno ulje, a koristili su ga i starješine kao poticanje na hrabrost i mudre odluke. Indijanci su ga žvakali preventivno protiv skorbuta i njime čistile tjeme od uši i parazita, pogotovo na konjima. Palili su i grančice u kućama za pročišćenje. Preporuka plućnim bolesnicima da odlaze u planinske krajeve na oporavak zapravo je preporuka za povećanim boravkom u šumama crnogorice, pogotovo bora.